Atavi
Atavi
Buy Atavi
Izbor iz zbirke pesama ''ATAVI''
PLOD
Lezi u pozi fetusnoga stvora,
ne udiše vazduh, ne dotice tlo,
zivot prethodni, pakla vredna mora,
što bolesti stvara i donosi zlo.
Probuditi se mozda nece spava,
kao nevino bice zeljno novog sveta,
njegovo srce, zakljucana brava,
njegovoj duši ovo telo smeta.
Rašireni prsti ukocenog tela,
glavu su obgrlili ne bi li se spasla,
još samo gori koza visokoga cela,
i duboke bore sa kojima je srasla.
U onoj sobi pomracina cuti,
duh se izdize kao radoznala zmija,
isti polozaj, isto stanje sluti,
što se sopstvenim otrovom ubija.
Ko je covek,i zašto se rodi,
u ciju se utrobu kada umre vraca,
cija ga ruka tom izvoru vodi
i koliko cenu za svoj zivot placa?
OGLEDALO
Na dvoru nekom zacet je davno,
rastao u kolevci što dukate prima,
ime je tada nasledio slavno,
gordošcu svog lika da prkosi svima.
Pod plaštom noci osvajao je svet,
kruna mu se brzo širila na jug,
pad mocnog tiranina oznacava let,
krila teška, zakrpljena, isplacuju dug.
Sluge medju sobom ljutu borbu vode,
kako gospodara zaludeti smehom,
kad mu cari samoce ove gode,
kako odaje ne bi odisale grehom.
Ogledalo ne sme ugledati oci,
što se sudbe boje, od istine kriju,
kad mu san kroz bolne grudi kroci,
krvave se bitke kraj uzglavlja biju.
Demoni ga jure, pale vatre gladi,
telo jadno skrnave bez stida,
zarobiti zele blistav um mladi,
ostaviti oci bez jedinoga vida.
Na dvoru nekom izdahnuo je davno,
mir i spokoj dosegnuo je tad,
ime je zauvek zaveštao slavno,
ispustio dušu na oslobodjeni grad.
ON
I glina i kamen i vatra i voda,
crvena, crna i boja od zlata,
u njima se krije neka sloboda,
s mukom stvarana ko' carska palata.
Prstima veštim oblikuje price,
lica i tela, ljubav i greh,
s njegovih dlanova lepota nice,
kroz ponos i stid, plac i smeh.
Kuda ce stici njegova mašta,
šta li ce ruke stvoriti sada,
njegov je kutak ko' rajska bašta
negde u predgradju velikog grada.
Ekstaza cula, što s platnom se spoje,
pokreti laki, al' nemirna duša,
sada su sami, samo njih dvoje,
prazninom ga svojom napada, kuša.
Izazov je uci i prepustiti um,
izvaditi zivot iz utrobe sna,
dok je nebo tamno i mesec je pun,
obrisi senke ga vode do dna.
Ali on je vecan, jer on stvara
zivot i smrt od komada gline,
ako ostane bez bozijeg dara,
ruke ce vezati, plašt ce da skine.
I zidine starog spaljenog grada
delo su ruku nekoga tvorca,
on je pastir a dela su stada,
pokorni cuvari usnulog dvorca.
Kad magija prodje i nastupi dan,
u zaborav pašce ta besana noc,
a platno raspeto ko' njegov dlan,
cuva u sebi svu njegovu moc.
PRSTEN
Hodnike mracne ja dugo vec znam,
tunelom prošlosti tumaram bez sna
tajnu kad otkrijem dušu kad dam,
od price ce ostati prstena dva.
Prvi ce stvoriti niti od zla,
obojiti strašcu što ne zna za kraj,
samo umorna ruka kovaceva zna,
da ruga se njegov zavodljivi sjaj.
Drugi ce stvoriti niti od zlata,
kad kane suza iz svevišnjeg oka,
tad ce ga doneti pred rajska vrata,
spustiti u kolevku vecnoga toka.
A kad se sretnu sudbe, grumena dva,
i zena pod velom što istinu zna,
zaludece bogove i kraljevstva sva,
zarobiti mitove i tajnu iz sna.
Dva bela platna na koleno stavi,
namaknu osmeh na lice placa,
s maramom crnom na svojoj glavi
poce dozivati usnulog vraca.
Magijom drevnom, bez dodira ruke,
istopi zlatne i niti od zla,
u sebe zalije sve bozje muke,
nestade u trenu s onoga tla.
BLUD
Rašcupane kose i umrljanog lica,
hodale je ulicama strave,
u telu je ar vatre, u srcu ubica,
znala je da poraz njen negde slave.
Oci ispijene od najgušcega dima,
trazile su konak bar za ovo vece,
morala je nekad grube dodire da prima,
sad je svako mesto na grudima pece.
Molila se Bogu da niko ne cuje,
izustila je molitve tek prve reci,
tad je preki vozac poceo da psuje,
nije ni znao da ce molitvu da spreci.
U sebi je proklinjala noc
sebe više nije mogla da podnese,
prizivala je neku silu koja ima moc,
moc prašine guste sa tla da je odnese.
I zelja joj bi ispunjena samo do pola,
jer joj je duša išcezla sa ovoga svet
u zoru, nadjena je gola,
hladna, kraj nekog oronulog drveta.
PUK
Zveckaju novci u dzepu od coje,
kroz baruštine novog sveta ove noge idu,
s kaputom teškim, nepoznate boje,
ledja su okrenuta tek okrecenom zidu.
Mnoga tela tu priljubljeno stoje,
mirisi su samo mešavina bola,
nervozni se dlanovi pocinju da znoje,
dok u daljini gusta preliva se smola.
Glasne pretnje prolomiše se masom,
vec otpoce pucati i koza pod strukom,
jedna senka se probi golemim stasom
i zapoce šetati pred citavim pukom.
Namrštenog lica, s pogledom strave,
obrazi su goreli od pakosne gladi,
u njegovoj su šaci zarobljene glave,
pobedom se svojom neprestano sladi.
Izgovorene reci oznacile su kraj,
zivot im se ceo s nesrecom stopi,
kao da se na nebo uzdigao zmaj,
kao da ga neko od papira sklopi.
Zveckali su novci u dzepu od coje,
ostade samo barut, kao prah pepela,
u teškom kaputu zakrvavljene boje,
senke, što je, za tren, ovde proletela.
TVORAC
U pocetku beše samo tama,
zgusnuta masa, hladna i siva,
ni kapi vode, ni vatre plama,
nijednog bica, ni mrtva ni ziva
Tvorac se iznenada iz pepela dize,
raširi krila od andjela data,
korak po korak, sve blize i blize,
dok ne stize i otvori nebeska vrata.
Pred njim se otkri veliko platno,
s dlanova ispusti noc¸ i dan,
dan ce roditi sunce zlatno,
a noc ce biti vreme za san.
Šume ce nastati od njegove vlasi,
od suze što kanu nastace vode,
uznece zvezde nebo da krasi,
a zvezde ce sjajne mesec da rode.
I jedno bice on ce da stvori,
lepotom svojom što uzdahe mami,
što moze da hoda, da voli, da zbori,
da pokrene svet u vecitoj tami.
Posadice drvo ukusnog ploda,
da njega i nju navede na greh,
to je poriv celog ljudskog roda,
u jabuci skriven zavodljivi smeh.
Tvorac je mocan,on zna,
da savršenstva nema, to je laz
ponikao svet sa prašnjavog tla
zabranjenog voca osetio draz
Ali dugo ziveti Adam i Eva,
kroz mene i tebe, kroz rod celi,
izmedju raja i pakla, radosti, gneva,
samo nas jabuka usuda deli.

