Tri Gejše

Haiku (haikai) pjesnikovanje blistajuće je kazivanje trostihom na zen stazi Čiste Riječi. Drevni ''haijini'' danas imaju dostojne potomke. Haiku se piše diljem svijeta i predstavlja biser planetarne polilogizacije.Polilogija duhovnih tradicija i njihovih vrednota gotovo se najkristalnije manifestira u haiku pjesnikovanju. Ono što susrećemo u dimenziji suvremenog glazbobivstvovanja, to je u dimenziji svjetske književnosti upravo haiku. Haiku se piše u gotovo svim zemljama svijeta.Rijetku su pisci i spisateljice, rijetki pjesnici, koji ne osjete unutarnji duhovni poticaj da počnu pisati haiku.
Tako i Ana Stjelja čije se majstorstvo već nakazuje u ovoj zbirci. Zbirka sadrži 45 haiku uz prijevod na engleski i turski jezik (autorica je vrsna poznavateljica turskog jezika i tradicije). Haiku su pomno triadičko razvrstani ne po nekakvoj „tematskoj" razdiobi već sažimanju srodnih haiku trenutaka. Haiku jest trenutak punine življenja ljepotom susrečućeg bića u prolazu prazninom svih pojavnosti.Tako i haiku naše pjesnikinje. Poput Isse - s dubokim emphatičkim senzibilitetom, duša diše s okom - vrhunac aisthesisa istodobno -

„Dete plače/njegove suze - /bujica/potapa grad."
Vrisak/šapat suosjećajnog trenutka kojim se jedno biće kozmički glasa.
Ali, osjećaj dobiva i tonus kozmičke praznine.
Tada duša više ne plače, naprosto promatra i bilježi, vrhunska poetika, ravnodušnost i mirnoća.
I slijep progleda kroz svoj dah, živeći na obzorju drugačijeg života.
„Zamagljen prozor/svež dah/krije lice slepog čoveka."

Kozmička radost zaleprša prema onom najdražesnijem u svakoj radosti - tihi ushit između leptira i duge.
„Leptir okreće/krila prema suncu/da uhvati dugu."
Tako malo „dječje" duše treba da izrazi haiku trenutak, i još jedan:
„Starica plete/svoje duge kose/u čarape za zimu."

Dašak djetinjstva u mirnim njedrima sjećanja vraća se s likom punim topline u srce pjesnikinje.
Starica možda upravo sada diše uz pletivo u dugoj zimskoj noći, a možda je više i nema.
Ostala je slika, ili možda tek trag na zidu -
„Trag na zidu/
Stara slika, akvarel/nema je više."

Prolaznost svih pojava, netrajnost bića - samo nas trag neki u sjećanju „vezuje" uz dragu sliku i neke slike, uz topli lik nekog dragog bića, uz nas same izčezle u tremendu prolaženja vremena.

Autorica ima i jedan antologijski haiku:
„U POLUPRAZNOJ ČAŠI/OGLEDA SE PUNA ČAŠA/PORED NJE"
To je istinski zen trenutak - „satorički" treptaj izbistrene duše i čistog pogleda.
Na zen stazu Čiste Riječi Ana Stjelja skromno je zakoračila - ali prepuna duša čistog uma posvuda će susretati samo pupoljke Čiste Zemlje.
I neka ju prati i naš blagoslov.

U Rijeci, mjeseca siječnja, 2008. godine

Polumesec sija,
dokazuje da to može,
s upola snage.

Noć se spušta
na nebesku zavesu,
punu zvezda.

Na grobu od mermera
peva jedan slavuj
potresen smrću.