Pozorisni esej
Na krilima pozornice
Znate li za onaj osecaj duboke ispunjenosti i oduševljenja,za onaj tren kada se smeh i suze pretvaraju u jednu nit koja vam veze srce i ne pušta ga dugo posle tog trenutka?A da li ste ikada osetili kako vam dlanovi rumene dok pokušavate da nadja-cate ekstaticnu masu,a ustvari se samo stapate u istu praveci gromoglasan aplauz? Ovaj osecaj je vrlo redak i malo je onih koji ga mogu probuditi.To je jedinstveno osecanje koga mi pamcenje skriva negde u dubini duše,to je neka inspirativna snaga koja je lebdela u mojoj blizini a koja i sada iz mene isijava dok ovo pišem.Teško da je iko mogao to uciniti pre njega.Taj mag,to cudesno bice još cudesnijeg sveta zove se glumac,heroj pozornice,Nebojša Dugalic.
Andjeoskim licem,bistrinom svoga pogleda i iskrenošcu svoga srca na krilima velike pozornice doleteo je,i u tom casu zarobio moju paznju. Drznjem duhovnika,nevinošcu deteta,mudrošcu filozofa,stao je na drevno mesto,i uz pristanak Talije poudio svoj dar.Tim hramom veština hodao je gotovo kao da je sa njim srastao, kao da se u njemu ujutru budi a nocu odlazi na pocinak,necujno,samo njemu znano.
Za njega 'zivot je san',cas je gospodar a cas sluga, cas ga dvore a as gaze,kao kameleon on se prerušava spreman da bude ono što mora,ne gubeci, pritom,ocaravajuci osmeh koji pleni.On je knez ruski,plod velikog uma,razboljenog Dostojevskog. Za neke 'idiot',bolešljivi sanjar,zaljubljeni aristokrata,a za mene covek stvarnosti, nesrecnog usuda i neshvacene misli.On place,kleci na kolenima,on umire,on se ponovo raca i sve to pred mojim ocima i ocima onih kojima je ucinio tu cast da budu svedoci njegove igre.Znao je on sakriti se, ako vešto,ali ni pod maskom koju skrojiše neke vredne ruke nije mogao izbeci moj cvrst pogled,jer te plave oci se ne zaboravljaju. I dok se samo moj smeh prolamao velikim teatrom,i dalje je za mnoge bio neotkriven.I dok se cuo zamor, neverica, zapitkivanje ko se krije iza vela jednog Šekspirovog komedijaša,ja sam uspela još jednom sebi da priznam 'Zadivljena sam!' i to mi je bilo dovoljno.I dan danas pri samoj pomisli na taj prizor na licu mi se izvije osmeh a pro-šlo je toliko vremena.
Hodao je on i Andricevim neprohodnim tunelima mracnih vremena,otkrivao je smisao njegovih genijalnih recenica uzdizuci ih na nivo univerzalnosti,istorijske realnosti ali i vecosti.Kroz njegovo bice prelamali su se andricevski arhetipovi koje je otelotvoravao i udisao im zvot.Stajao je na pragu proklete avlije koja guta sve duše koje makar i zavire u nju,nemilosrdno je ganjao vernike,nevernike,najsvirepije ubice,uboge i neuke,starce i mlade.Nadgledao ih je ocima u kojima se krije zlo covecanstva.Kao u starom pozorištu senki, on je taj koji povlaci konce a proste duše su samo marionete koje on pokrece svojim surovim prstima.On je majstor igre koji nam docarava tragediju ovozemaljskoga zivota.
On poput Šeherezade koja prica svoju pricu u zamenu za spasenje,govori o misteriji zlatnog runa,on je pesnik pozornice,sveucitelj naroda.On, poput vajara koji svojim veštim prstima pravi figure od komada gline,sa puno ljubavi i strpljenja gradi svaki lik,do najsitnijih detalja prodire do suštine i razotkriva je.Lakoca kojom se on nama obraca samo je površinska, samo prozirna tkanina pod kojom lez sati i dani,skriveni trenuci kojih se samo on seca a koji cine njegov tajni svet.Pojavom svojom pleni,glasom daruje mir,procišcuje i osvaja.Ali,opet,tako skromno deluje njegovo bice daleko od pozornice,daleko od ljudi, kostima,teških zavesa,kao da mu s e gubi svaki trag dok mu senka negde zamišljeno luta.
Njega,cini se,ne oduševljava pozorište kao mesto gde se stize slava, mesto gde se covek uzdize do neverovatnih visina a ciji glas putuje i širi se tako brzo i tako efektno.On, nasuprot,ekcentricnosti i narcisoidnosti kojima su mnogi glumci skloni,istice neku drugu dimenziju ove bozanske veštine.On uvodi potpuno novu estetiku i pristup koji odmah pada u oci.Mene je upravo fascinirala ta njegova originalnost i samosvojnost,poput leptira vec oformljenih, krila on stoji nasuprot onih koji to tek treba da postanu,ciji ciklicni put tek treba da pocne.Ako se nekom i ucini da stvaralacki opus ovog heroja scene nije velik,to je onda zato što nisu svesni koliko on sebe ulaze u svaki svoj umetnicki rad.Dugotrajnost njegovih ostvarenja potpuno je fascinantna.On svaku svoju pozorišnu igru zapocinje kao da mu je prvi put, bez preterivanja ,za glumce cestih,improvizacija, a najlepše od svega je što on uvek nudi nešto više,uvek neki novi dozivljaj .Bilo da se sa dubokom empatijom i mimetickom snagom obraca iz ugla nekog klasicnog ili pak modernog junaka,on se savršeno uklapa u okvire i jednog i drugog.Sa velikim oduševljenjem ga publika prihvata i kao coveka koji ima 'govornu manu',zavodnik bez premca koji skriva svoj pravi identitet zarad nekih viših ciljeva ili kao mladog novinara zute štampe koga obuzima dokolica,ravnodušnost i prihvatanje usuda,tako tipicnih za naše vreme i koji se uklapa u srpsku tragikomicnu sliku.Sve su ovo njegova lica .Sa svakim od njih se susreo,i na prvi pogled ih zavoleo.
Kako je vreme prolazilo ovaj heroj pozornice se polako povlacio iza plišanih zavesa,sve redje stupao na 'daske koje zvot znace' a sve više skrivao strast prema pozorištu koje je nekim novim pristupom polako osvajalo ovaj prostor.Predstave svedene na kratku formu,više komercijalnog nego umetnickog karaktera sve više gube poverenje,ne samo magova pozorišne umetnosti kao što je on,nego i brojne publike kojoj i ja pripadam.
Moram priznati da me je to razalostilo u tolikoj meri da su se i moji pohodi ka tom hramu umetnosti i prosvecenja proredili i da mu se ne radujem kao pre. Ali,to naravno ne znaci da se on u potpunosti povukao,da se odrekao onoga što mu dušu leci,to je samo tren,izmedju dana i noci, svetlosti i tame, smeha i placa,kada se on odmara i posvecuje svom unutarnjem bicu.Mozda je to onaj tren kada se prikuplja neka nova energija koja ce zablistati na nekoj od brojnih scena ne kojima ce nastaviti svoju davnozapocetu igru.Za ono vreme koje je uskraceno ljubiteljima njegove pojave i umeca,on se marljivo radeci,posvecivao mladim naslednicima.Kako je samo nesebicna njegova duša ! Odlucan da svoj dar podeli sa drugima u dobu kada im je to najpotrebnije,da ih poduci i prosledi knjigu znanja i velike veštine kojom se on tako uspešno sluzio.Ako u tome uspe,ako im prenese bar delic onoga što u sebi cuva,bice više nego dovoljno,ispunice svoj zavet.Ja mu na tom putu zelim i više od onoga što je postigao na pozornici ,kako bi to veliki F.M. Dostojevski rekao ''Stvarnost se ne iscrpljuje postojeim,najveci deo stvarnosti postoji u obliku tajne...''


