"Eden&Had"
Eden & Had
Buy Now
Iz knjige ''EDEN&HAD''
TAMNICA
Golema,strašna,kamen je hladi,
bezvoljna,ranjiva,oklopa nema,
cuva one što umiru od gladi
ona im jedina obroke sprema.
Tuzna,oronula,bole je grudi
bleda,izmucena,gubavog lica,
stanica smrti za bezbroj ljudi,
u crne odore obucena tamnica.
Cudna,cutljiva,sve tajne skriva,
setna,plasljiva,strahote gleda,
o slobodi svojoj vecno ce da sniva,
svetlosti sunca jednom da se preda.
Nesretna,mucna,sudba joj jadna,
strada,ubija,ne zna za dosta,
narav joj odvec plahovita,gadna,
a duša lebdi,u biti prosta.
Kad joj se na oci rešetke spuste,
na ruke i noge teški okovi stave,
tad robovi njeni bolne jauke puste,
i do zemlje mrke pognu svoje glave.
Vekovima njena agonija traje,
radosti zivota okusila nije,
za grehove se tudje bezuspešno kaje,
u nedrima njenim jedva srce bije.
Nema više snage,kosa joj je seda,
razdiru je secanja na hiljade ubica
sama ce da se strazarima preda,
i išcezne ko prah,ta grešna tamnica!
NIL
Pokraj drevne reke Nila
istina se jedna zbila,
tiho zborim jer ne zelim
tajnu tu da s drugim delim.
Plavicasto bistro lice
što poznaju samo ptice
i pokoji biser sjajni
što ostace veran tajni.
Na obali guste mreze
da mu suton dušu veze
da mu plavu krv što tece
zarobi i mlado vece.
Tajnu zborim tiše,tiše
da ne cuju retke kiše
što ga more kao glad
što mu ruše vecni sklad.
Šapatom cu ipak reci
tajnu zna neko treci
pricu maštom boje sni
mozda baš je saznaš ti!
Beše to pokraj Nila
uzdigla se lepa vila,
zora joj s dlanova pila
od rose hidzab napravila.
Misirska je zemlja njena
pustinjski je pesak hrani
boga sunca to je zena
znaju to i karavani.
Ne bih smela reci više
sve vam ovde lepo piše
Nil je jedna reka sjajna
što ostace vecna tajna.
La poesía
ROJO
Como la sangre y el amor
el cuerpo de nuestro Señor
como le idea del famoso pintor
se usa rojo,divino color.
Como la rosa y la tierra
el sufrimiento de la guerra
como fantasía del escritor
se usa rojo,fuerte color.
Como el vino y la boca
la gitarra cuando se toca
como la manzana y su sabor
se usa rojo,preferido color.
Como la vida y el corazón
el destino de nuestra nación
como la victoria de luchador
se usa rojo,eterno color.
El PARAÍSO
Es un lugar del cielo
es una mujer con velo
es un secreto santo
que todos gusta tanto.
Es una blanca cama
donde duerme la fama
donde los ángeles cantan
y los árboles se plantan.
Es un mundo con alma
es una vida con calma
donde las flores besan la tierra
celebrando la primavera.
Es la casa de los río
el trono del gran Dios
entre el cielo y el mar
el paraíso se llama este lugar.
¿SABES?
¿Sabes que la luna piensa en mar
que las estrellas pueden hablar
que la agua pura tiene sabor
y la noche larga tiene color?
¿Sabes que los labios pueden amar
que el alma sensible se puede cerrar
que las manos tiernas pueden cantar
que el sol divino se puede plantar?
¿Sabes que las nubes pueden soñar
que las aves en el cielo pueden nadar
que los ojos luminosos pueden besar
que el fuego infernal se puede calmar?
Si no me crees,puedes intentar
la fantasía eterna te va a ayudar
si tienes valentía,un poco de fe
¡un gran secreto vas a saber!
Poetry
PRAY
I’m praying for the life,
for the sins and the lust,
I’m afraid of the knife,
the maddening hell’s dust.
Evil,the word I hate,
love,the word I write,
now I have to escape,
through this imaginary night.
Don’t you ever ask me why,
I don’t want to tell you yet,
I am followed by the sky,
by the giant,bluish net.
I’m praying,cause I’m brave,
honesty is what I claim,
I won’t accept to be a slave,
to take over all the blame.
DESTINY
In the air a smell of death
flying world,a frighten child,
clouds're dusty,there's no breath
life is forest,scary and wild.
Steps are long,with no sound
who can hear them who can see
with his knees on the ground
every man is meant to be.
This journey,dangerous road,
are you ready for its ghost
if you are, take your sword,
if you're weak, you'll be lost.
Your destiny is written down
from this point,there's no back
mother Earth is like a clown
water's dirty and grass is black.
You're not lonely in this war
you must fight with ur fears
the sky'll open heaven's door
to accept all your tears.
E
La reseña/Review
El libro ''Eden&Had se puede describir como una compilación literaria porque contiene y poemas y ensayos. Las poemas son líricas místicas, reflexivas y del profundo expresan los pensamientos y los sentimientos de la joven poetisa Ana Stjelja. Por primera vez tenemos una edición bilingüe, las poemas en inglés y español. Poemas en inglés son de amor y del mundo contemporáneo con el vocabulario reconocido y característico para su creador. Tambien, hay poemas del rey de teatro-actor,de los caballos, del vino, del símbolo de Egypto-su río, y mucho más...
Eden&Had en una manera sincera expresa el camino poético de la poetrisa y muestra que ese camino es verdadero y que siempre ofrece algo nuevo.La vida es siempre la lucha entre el paraíso (eden) y el infierno (had)!
Book Eden&Had is presenting us something new of its kind-poems, essays,written in english and spanish, all in one edition! Poems are mystic and reflexive but also deep lyric, expressing the main idea of its author. Poems in english are divided into two chapters love and reflexive. Poems from the first group are revealing her deepest emotions and romantic words, and from the second are telling the story of present world, lust,pain and sins od the modern man. This book is based on one idea that the life is always between paradise/eden and hell/underworld.
ESEJ O GLUMCU
Postoji nešto, neko sasvim opcinjavajuce osecanje kada se pogledaju pozorišne maske. One otelotvoruju, od covekovog postanka prisutnu, dualisticku prirodu. Ali da li se iko ikada zapitao ko su ta dva lika? Svi znamo šta one predstavljaju, svako u svom pamcenju cuva jedno nasmejano i jedno placno-tuzno lice, ali ko njih predstavlja, ko tako otvoreno, tako iskreno izrazava svoje najdublje emocije, ko nam se zadovoljno smeši a ko placuci tuguje?Odgovor je:glumac! To je magicno ime jer je glumac tvorac magije a njegov svet, to je pozorište, mesto gde magija i nastaje. Glumac je istovremeno i uzvišeno bice, bice sposobno za transformacije, ono koje tezi, ne savršenstvu, vec zbilji, kako zivota, tako i coveka pokušavajuci da ih prikaze onakvim kako oni zapravo jesu. Glumac ima moc da pomogne drugome, da ga poduci, da mu ukaze na mane, da ga pohvali, nasmeje i rasplace. On je snazan instrument u borbi protiv neznanja. Prvo spoznaje sebe a zatim i svet u kome zivi, društvo koje ga okruzuje i koje ima potrebu da oponaša. Njegov polozaj je oduvek bio vrlo privlacan jer kad god to pozeli on moze postati neko drugi, uz malo šminke, inventivnog kostima i od vuka moze postati jagnje. Biti glumac to je cast. Svako bi dao sve svoje bogatstvo za samo jedan trenutak gromkog aplauza, privlacnih ovacija i slave koja godi. Ali, takodje, biti glumac znaci nositi odgovornost. Glumac je kao kapetan broda koji u svojim rukama drzi kormilo, poklekne li, napravi li najmanju grešku, brod ce potoniti i sve odvesti u propast. Glumac takodje poseduje ogromnu vlast, a da toga mozda i nije uvek svestan. On je cuvar tudjih uzdaha, najintimnijih osecanja, najtananijih niti ljudskog bica, on ih oblikuje kao vajar što svojim prstima oblikuje komad gline, moze od njih napraviti šta god pozeli ali na umu uvek mora imati ljudsku dušu jer ona je sveto mesto,ona se ne sme povrediti. On je jedno veliko dete, voli igru, voli da zabavlja, da se poigrava budeci svoju maštu i prozivljavajuci svoju slobodu, koju tako nesebicno deli sa drugima. Kao i svako dete voli da bude nagradjen, zna cak i da se naljuti kada ta nagrada izostane, ne voli mnogo da ga kude a kada to cine on se nakratko naduri ali ga to brzo prodje i nastavlja da sa radošcu cini ono što najviše voli. Ono što o njemu tvrde to je da je veliki boem. Ta tvrdnja ne mora da se dokazuje jer ko od njega zna više stihova ljubavnih pesama, poklica,oštrih, ili pak,potresnih monologa, ko se najcešce raspeva dok se u nekoj staroj, oronuloj kafani sa, ne tako velikim renomeom, ali velikim srcem, okupe samo odobrani, kojima umetnost ne predstavlja samo rec, vec i nacin zivota. Ko najviše uziva kad ugleda prazno dno flaše nekog domaceg vina, kad zacuje zvuk praska staklene caše, cije se oci zacakle kad ugledaju lepu zenu kojoj bi dali sve, za koju bi naucili sve stihove sveta kad bi to ona od njih zatrazila. Kako je samo plemenito biti glumac, on sebe daje do kraja, bez rezerve, kako je samo pozrtvovan, kako se bori, i kad zaluta i kad je na pravom putu ni na pameti mu nije da odustane, uvek ide dalje,dalje..
Ali za glumca nije sve oduvek bilo pesma. Pamti istorija njegov rat, sevanje njegovog maca skovanog od znanja i reci, pamte stranice knjiga boj u kome se sukobiše glumac i dvorska budala, glumac i poltron, glumac i šarlatan, glumac i surova vladavina zaludnog neprosvecenog coveka. Trebalo se izboriti za status umetnika, osloboditi okova koji guše njegovu maštu i steæi slavno ime, a za to su bili potrebni vekovi, mukotrpni jednolicni dani koji ne obecavaju mnogo, gladovanja, progoni, poruge, a sve to zbog ljudi koji su se plašili i sopstvene senke, zbog onih koji su zatvarali oci ne mogavši da pogledaju šta se oko njih dešava, zbog straha od suocavanja. Njegova zvezda je ipak zasijala, budila se polako, iako se odavno nazirala, nešto je dugo sprecavalo da se rodi. Ona obitava u glumcu, iz njega zablešti i u njemu se gasi,ona ga pokrece na velika pregnuca, ona se sa njim raduje, ona ga hrabri i uzdize. Dar sa kojim se glumac radja je ponikao sa bozanskog izvora, strast koja u njemu plamti boginje su zapalile, on mu je dat zarad vrhunskog procišcenja, da drugoga vodi kroz katarzicne tunele sve dok ne ugleda svetlost, sve dok ne ugleda samoga sebe.
A kako magija pocinje? Kada iz polutame izadje na svetlost koja ne samo da obasjava vec i prosvecuje, glumac se menja, jedan deo njegove licnosti utihne a drugi ozivljava. Tada zapocinje zanosni ples u kome muzika i igra, rec i pokret, smeh i suze, ljubav i gnev postaju kao ljubavnici koje zavodi mladalacka zudnja.
I baš u tom zanosu nastupa on, kralj scene, sluga umetnosti. Nize reci, poput bisera tek izvadjenih iz školjki nekih dubokih mora, on ih samo pušta da onako sjajne i raskošne lepršaju ispunjavajuci citavu scenu, njegovo kraljevstvo. Ima neceg snaznog u tom telu koje se grci, ispravlja,pada i podize, i sve tako kao u nekom zacaranom krugu iz koga nema izlaza, ili bar on ne zeli da ga pronadje. U njegovom srcu prava buktinja, kao ona što pokrece lavu neugašenih vulkana, prava vatra gori na tom licu,na tim usnama. A onda nastane tajac, mir, kao da se otvaraju nebesa, kao da se plovi vrtovima raja, on dostize ekstazu, telo drhti, ruke se sklapaju, nadiru osecanja, nadire smeh, liju se suze kao da je sve stvarno, kao da se dešava svakom od nas. Tog, gotovo magicnog trenutka, glumac se povlaci, pred njega se spušta teška plišana zavesa,kao da se završava citavo jedno poglavlje zivota, kao da je plod sazreo pa se nasladjuje njegovim ukusom, ukusom pobede zivota nad smrti. Ljude, sa kojim je do malocas delio svoj megdan, ostavlja, prepuštajuci ih njihovoj svakodnevnici, zeleci samo jedno, da ga ne zaborave.
Dok stojim,gotovo hipnoticno posmatrajuci dva lika pozorišnog sveta, ne mogu a da ne postavim sebi pitanje, ko je od njih pravo lice, i da li je sreca stvarnija od tuge, i kom liku više da verujem? Pomislim ja i na one tuzne glumce, to su oni kojima je sudbina da druge uveseljavaju, kao klovnovi, najtuznija stvorenja na svetu, a kojima je, gle apsurda, dato da ''glume'' srecnike sa širokim osmehom dok im duša duboko jeca.
Zamišljam kako u dugim hladnim nocima besciljno tumaraju hodnicima sopstvenog sveta, razumljivog samo njima i nikom više. Ali, ne brinem se jer znam da je to njihov usud, njihova plemenita misija koju izvršavaju bez obzira na sve.
Na kraju, ostaje mi samo da se zahvalim ''glumcu'' što je ovaj svet ucinio bogatijim, ispunio ga iskustvom od neprocenjivog znacaja za ceo ljudski rod. Mogu samo da mu pozavidim, da mu se poklonim, i svim srcem i snagom svojih dlanova iskazem svoje najdublje poštovanje.
Zapisi sa Careve Cuprije
Tamo gde se prošlost spaja sa vecnošcu, gde se vreme zarobilo i ne tezi da prodje, otvara se put, nekima stran i nepristupacan, a nekima tako blizak i drag. Taj put se otkriva natpisom ''CAREVA CUPRIJA'' i tek što pomislite da ste usred nekog kinematografskog remek-dela u kome je opisano vreme koje su Turci davno oznacili svojim postojanjem, ugledate red najsavremenijih automobila, tekovinu moderne civilizacije, shvatite da je treci milenijum u toku, a da omanja cuprija samo nalici onoj koja je izgradjena za vreme turske vladavine. Ne mozete se oteti utisku, vec tu, na prvom koraku, da se istorija pomalo poigrava sa vašim osecanjima, jer na trenutak mozete izgubiti jasnu predstavu ili granicu gde prestaje prošlost, a pocinje buducnost. Kada predjete preko te cuprije put se nastavlja i vi, uzbudjeni, suoceni sa nepoznanicom razgledate prizore koji vas mame svojom misticnom tišinom i beskrajnom energijom. Vec na prvom koraku mozete, doduše, kroz guste zelene krošnje, da provirite u neki malo lepši i spokojniji svet. Ali, ne zaustavljate se tu, vec zelite da odete dalje ne bi li se priblizili to cistoti i preciznoj snazi koja uspostavlja harmoniju vaših cula. Iznenada se zaustavljate, ne zato što se priblizava kraj vašeg puta, vec naprotiv, što tek treba da otpocne. Mozda pomalo zbunjeni, necete odmah znati kako da usmerite svoja osecanja i mozda ce vam sve delovati cudno i nepredvidivo, ali onog casa kada prodjete kroz kapije ovog zdanja, sav svoj predjašnji zivot ostavicete za sobom. Sve ono što vam je do tada narušavalo sklad bica mocicete da zaboravite a zauzvrat, bice vam podarena moc koju su posedovali samo neki bogovi Stare Grcke, samo oni odabrani. Ako ste još uz to i hrabri, spremni da svoj zivot obogatite novim uzbudjenjima, onda vaša prica sa ''Careve cuprije'' moze da pocne! Evo i glavnih junaka ove price ,''njihovo velicanstvo'' konji! Kada se pomenu, prva asocijacija za neke ce biti doba kada je to bilo jedino prevozno sredstvo, uglavnom bogatih i ugladjenih. To su mahom bili ljudi ispred cijih imena je stajala odredjena titula karakteristicna za zemlju iz koje poticu. Tako su, izmedju ostalog, konji imali tu privilegiju da prate najvece zavodnike svoga vremena, vitezove u junackim podvizima, vladare u vaznim bitkama i dame sa elegantnim šeširima i glomaznim haljinama. Kada se ima u vidu iz kakve su sredine potekli i u kakvom vremenu je potencirano njihovo prisustvo, onda je sasvim opravdano njihova potreba za dominacijom, gracioznost sa kojom nastupaju i na kraju divljenje koje izazivaju svojom pojavom. Za sobom povlace i specificni romanticni duh i ideju vecne ljubavi, vernosti i krajnje odanosti. Potpuno bi bilo nezahvalno nipodaštavati romantiku kao prirodnu sredinu ovih bica, koja su sa njom srasla. Ni mesto sa kojeg pocinje ova prica nece manjkati rekvizitima koje je tradicija prenela i na današnje ljubitelje konja. Kraj ''Careve cuprije'' sve se uzurbano priprema , kako staze, tako i konji sa svojim spretnim jahacima, i sve to cini da se ovo mesto za koji trenutak pretvori u poprište najbrzih ali i najlepših konja. Konacno dolazi i trenutak kada se kapije otvaraju kako bi se ugostili prvi posetioci, koji se s manje ili više zara utapaju u taj sklad boja i mirisa, i ponekad, mozda nesvesno, bivaju ukljucena sva njihova cula, jer se ovo mesto drugacije ne bi ni moglo doziveti. Kraj ''Careve cuprije'' okupljaju se licnosti koje se po mnogo cemu razlikuju, a da bi se najlakše docarale njihove individualnosti mogao bi se upotrebiti izraz ''svet u malom''. Kao u nekoj magicnoj kutiji, razdvojeni po polovima, veri, starosti, fizickim i duhovnim karakteristikama, oni se ipak u jednom momentu spajaju organizam koji diše, i to u istom ritmu kao da prati neku nevidljivu silu koja ga vodi. Ni sve oci ovoga sveta ne bi mogle videti šta se to jasno ili pak skriveno dogadja kada se ovaj organizam pokrene. Ali, ono što je vidljivo i na cijoj se otvorenosti najviše insistira jesu ljudi kojima je ovo i više od igre. Oni svesno iskazuju porocne strane svoje licnosti,ali to i jeste pravo umece,jer oni koji dobro poznaju konje znaju kako da uloze svoj novac, pa ti uglavnom i dobijaju. Jedino se na ovom mestu gorcina poraza dozivljava suviše licno,a ozbiljnost postojeceg poroka gotovo da je i neprimetna.Zatim,mogu se sresti dame koje su baš tog dana odlucile da okolini pokazu svoju najnoviju modnu kreaciju, koju su, razume se, same osmislile. Koliko god da vreme nemilosrdno gazi napred ipak postoje neki delovi ljudske svesti koji ostaju nepromenljivi i nedodirljivi za spoljašnje napade. To na najverodostojniji nacin personifikuju zene koje ne odustaju od davno im podarene prirode,pa tako svojim briljantno iskreiranim šeširima plene,zahtevaju maksimalnu paznju,narocito onih kojima zele da se dopadnu. Takodje, neretko se mogu sresti mlade devojke koje je na ovo mesto uputila njihova sopstvena intuicija jer im je negde duboko usadjena ona slatkoreciva prica o ''princu na belom konju'',pa su naivno poverovale i odmah pohrlile na mesto koje vrvi od konja,nadajuci se da ce pronaci i ono drugo kako bi njihova sreæa bila potpuna.Ali,ne treba ih obeshrabrivati,neka pokušaju,jer ko zna?Mogu se još sresti i oni malo stariji koji se bez ikakvih prepreka prepuštaju svakom minutu,jer su povuceni zivotnim iskustvom iskusili vreme,spoznali njegove slabosti I znaju koliko ono moze biti dragoceno I kako se teško vraca. A deca,pak,neogranicenih misli,sa zeljom da otkriju svaki santimetar novog prostora, jure poput konja,cija ih slika zadivljuje i zabavlja. Za njih je sve samo igra,ali ne treba ih sputavati vec zavideti na beskonacnoj snazi koja se ne gasi ni u trenutku kada se umore ili zacuju strogi glas svojih roditelja. Ovo mesto je Meka za one koji zele da dovrše zapocetu inspiraciju,ili da višak svoje kreativnosti oblikuju u idealnu formu.Ne treba se cuditi ako neko umetnicko delo nastane baš u trenutku kada prelepi vranac prodje kroz cilj,pracen burnim aplauzom,a njegov vlasnik pozdravljen ovacijama. Vrlo cesto se zbog toga moze sresti neka prilicno citana knjizevnica koja se pretvarajuci da je došla kako bi izvela svog ljubimca u šetnju,ustavri uzdize u iluminativnom zanosu i sa neverovatnim darom upija sve što njena percepcija moze da prihvati,a što se moze preneti i na papir,kako ne bi prekinula kontinuitet svojih pisanih izdanja. Take se krug,manje više poznatih ljudi okupljenih oko ‘’Careve cuprije’’ polako zatvara. Oni koji su se istakli treba da nastoji da taj privilegovani polozaj I zadrze, dok oni koji to nisu ucinii treba strpljivo da pricekaju na neku narednu priliku. U smiraj dana, kada i poslednja trka dobije svog pobednika, kada se podele trofeji,iznesu pohvale i izreknu cestitke, lagano,ali sa cvrstom odlucnošcu I vidnim ispunjenjem,glavno mesto današnjih zbivanja pocinje da se napušta. Ali, samo do sledece nedelje kada æe se sve po nekom,vec ustaljenom,obicaju,ili u donekle izmenjenom sastavu, ponoviti. Ni tada,sasvim sigurno nece izostati nove, mozda privlacnije price koje ce docarati ovo mesto u cijem ce središtu ,bez sumnje,ponovo biti princevi sa ‘’Careve cuprije’’. Oko sebe ce mozda okupiti nove poklonike,dok ce one stare svojim ponosnim kasom ili dinamicnim galopom otpozdravljali,zahvaljujuci im se za svaki minut poklonjen njihovoj nezaboravnoj predstavi.Do tada,ove velicanstvene zivotinje ce vredno raditi i spremati se za nove izazove,nove pobede i poraze,uzbudjenja bez kojih se ova konjicka prica ne bi ni mogla zamisliti. Sada je sve prepušteno vremenu koje ce dati svoju konacnu rec.

