Free Web Hosting Provider - Web Hosting - E-commerce - High Speed Internet - Free Web Page
Search the Web

"Eden&Had"

Welcome to Ana Stjelja Homepage Biography in English Biografia en Español Biografia em Português Biographie en Français Moira Atavi Eden & Had Tri Gejše Pozorisni esej Putopisni esej Haiku Prica Lope de Vega / Federico.G. Lorca The secret of Great Mind Photo gallery Guest book Favorite Links Contact page Blog / Ana Stjelja

Eden & Had

Buy Now

                      Iz knjige ''EDEN&HAD''

                                     

                     TAMNICA                                      

 

 

              Golema,strašna,kamen je hladi,

              bezvoljna,ranjiva,oklopa nema,

              cuva one što umiru od gladi

              ona im jedina obroke sprema.

 

              Tuzna,oronula,bole je grudi

              bleda,izmucena,gubavog lica,

              stanica smrti za bezbroj ljudi,

              u crne odore obucena tamnica.

 

              Cudna,cutljiva,sve tajne skriva,

              setna,plasljiva,strahote gleda,

              o slobodi svojoj vecno ce da sniva,

              svetlosti sunca jednom da se preda.

 

              Nesretna,mucna,sudba joj jadna,

              strada,ubija,ne zna za dosta,

              narav joj odvec plahovita,gadna,

              a duša lebdi,u biti prosta.

 

              Kad joj se na oci rešetke spuste,

              na ruke i noge teški okovi stave,

              tad robovi njeni bolne jauke puste,

              i do zemlje mrke pognu svoje glave.

 

              Vekovima njena agonija traje,

              radosti zivota okusila nije,

              za grehove se tudje bezuspešno kaje,

              u nedrima njenim jedva srce bije.

 

              Nema više snage,kosa joj je seda,

              razdiru je secanja na hiljade ubica

              sama ce da se strazarima preda,

              i išcezne ko prah,ta grešna tamnica!

 

                            

                NIL

 

                Pokraj drevne reke Nila

             istina se jedna zbila,

             tiho zborim jer ne zelim

             tajnu tu da s drugim delim.

 

             Plavicasto bistro lice

             što poznaju samo ptice

             i pokoji biser sjajni

             što ostace veran tajni.

 

             Na obali guste mreze

             da mu suton dušu veze

             da mu plavu krv što tece

             zarobi i mlado vece.

 

             Tajnu zborim tiše,tiše

             da ne cuju retke kiše

             što ga more kao glad

             što mu ruše vecni sklad.

 

             Šapatom cu ipak reci

             tajnu zna neko treci

             pricu maštom boje sni

             mozda baš je saznaš ti!

 

             Beše to pokraj  Nila

             uzdigla se lepa vila,

             zora joj s dlanova pila

             od rose hidzab napravila.

 

             Misirska je zemlja njena

             pustinjski je pesak hrani

             boga sunca to je zena

             znaju to i karavani.

 

             Ne bih smela reci više

             sve vam ovde lepo piše

             Nil je jedna reka sjajna

             što ostace vecna tajna.

             

          


 

 

 

                         La poesía

                              

                        ROJO

                                                           

                                      Como la sangre y el amor

                                      el cuerpo de nuestro Señor

                                      como le idea del famoso pintor

                                      se usa rojo,divino color.

                     

                                       Como la rosa y la tierra

                                       el sufrimiento de la guerra

                                       como fantasía del escritor

                                       se usa rojo,fuerte color.

                        

                                        Como el vino y la boca

                                        la gitarra cuando se toca

                                        como la manzana  y su sabor

                                        se usa rojo,preferido color.

 

                                        Como la vida y el corazón

                                        el destino de nuestra nación

                                        como la victoria de luchador

                                        se usa rojo,eterno color.

                   

            

                                                        El PARAÍSO

 

 

 

                                                   Es un lugar del cielo

                                         es una mujer con velo

                                         es un secreto santo

                                         que todos gusta tanto.

 

                                         Es una blanca cama

                                         donde duerme la fama

                                         donde los ángeles cantan

                                         y los árboles se plantan.

 

                                         Es un mundo con alma

                                         es una vida con calma

                                         donde las flores besan la tierra

                                         celebrando la primavera.

 

                                         

                                         Es la casa de los río

                                         el trono del gran Dios

                                         entre el cielo y el mar

                     el paraíso se llama este lugar.

 

 

                        ¿SABES?

 

 

¿Sabes que la luna piensa en mar

que las estrellas pueden hablar

que la agua pura  tiene sabor

y la noche larga tiene color?

 

¿Sabes que los labios pueden amar

que el alma sensible se puede cerrar

que las manos tiernas pueden cantar

que el sol divino se puede plantar?

 

¿Sabes que las nubes  pueden soñar

que las aves en el cielo pueden nadar

que los ojos luminosos pueden besar

que el fuego infernal se puede calmar?

 

Si no me crees,puedes intentar

la fantasía eterna te va a ayudar

si tienes valentía,un poco de fe

¡un gran secreto vas a saber!

 

 

 

 

     Poetry

   

   

     PRAY

 

I’m praying for the life,

for the sins and the lust,

I’m afraid of the knife,

the maddening hell’s dust.

Evil,the word I hate,

love,the word I write,

now I have to escape,

through this imaginary night.

 

Don’t you ever ask me why,

I don’t want to tell you yet,

I am followed by the sky,

by the giant,bluish net.

I’m praying,cause I’m brave,

honesty is what I claim,

I won’t accept to be a slave,

to take over all the blame. 

 

 

     

       DESTINY

In the air a smell of death

flying world,a frighten child,

clouds're dusty,there's no breath

life is forest,scary and wild.

 

Steps are long,with no sound

who can hear them who can see

with his knees on the ground

every man is meant to be.

 

This journey,dangerous road,

are you ready for its ghost

if you are, take your sword,

if you're weak, you'll be lost.

 

Your destiny is written down

from this point,there's no back

mother Earth is like a clown

water's dirty and grass is black.

You're not lonely in this war

you must fight with ur fears

the sky'll open heaven's door

to accept all your tears.

 

 

 

        

 

 

 

E

 

 

 

         

La reseña/Review

  •                                              

    El libro ''Eden&Had se puede describir como una compilación literaria porque contiene y poemas y ensayos. Las poemas son líricas místicas, reflexivas y del profundo expresan los pensamientos y los sentimientos de la joven poetisa Ana Stjelja. Por primera vez tenemos una edición bilingüe, las poemas en inglés y español. Poemas en inglés son de amor y del mundo contemporáneo con el vocabulario reconocido y característico para su creador. Tambien, hay poemas del rey de teatro-actor,de los caballos, del vino, del símbolo de Egypto-su río, y mucho más...

    Eden&Had en una manera sincera expresa el camino poético de la poetrisa y muestra que ese camino es verdadero y que siempre ofrece algo nuevo.La vida es siempre la lucha entre el paraíso (eden) y el infierno (had)!

     

     

    Book Eden&Had is presenting us something new of its kind-poems, essays,written in english and spanish, all in one edition! Poems are mystic and reflexive but also deep lyric, expressing the main idea of its author. Poems in english are divided into two chapters love and  reflexive. Poems from the first group are revealing her deepest emotions and romantic words, and from the second are telling the story of present world, lust,pain and sins od the modern man. This book is based on one idea that the life is always between paradise/eden and hell/underworld.

     

                                 

                                       ESEJ O GLUMCU

Postoji  nešto, neko  sasvim opcinjavajuce osecanje kada se pogledaju pozorišne maske. One  otelotvoruju, od covekovog postanka  prisutnu, dualisticku prirodu. Ali  da li se iko  ikada zapitao ko su ta dva lika? Svi znamo šta one predstavljaju, svako u  svom pamcenju cuva jedno nasmejano i  jedno placno-tuzno lice, ali ko njih predstavlja, ko tako otvoreno, tako iskreno izrazava svoje najdublje emocije, ko nam se zadovoljno smeši  a  ko placuci tuguje?Odgovor je:glumac! To je magicno ime  jer je  glumac tvorac  magije a  njegov svet, to je  pozorište, mesto  gde magija i  nastaje. Glumac  je istovremeno i uzvišeno bice, bice sposobno za transformacije, ono koje tezi, ne savršenstvu, vec zbilji, kako zivota,  tako i coveka pokušavajuci da ih prikaze  onakvim kako  oni zapravo jesu. Glumac  ima moc da pomogne drugome, da ga poduci, da mu ukaze na mane, da ga pohvali, nasmeje i rasplace. On je snazan instrument u borbi protiv neznanja. Prvo spoznaje sebe a zatim i svet u kome zivi, društvo koje ga okruzuje i koje ima potrebu da oponaša. Njegov  polozaj je oduvek bio vrlo  privlacan jer  kad  god to pozeli on moze postati neko drugi, uz malo šminke, inventivnog kostima i  od vuka  moze postati jagnje. Biti  glumac to je   cast. Svako  bi dao sve  svoje bogatstvo za samo  jedan trenutak gromkog  aplauza, privlacnih  ovacija i slave koja godi. Ali, takodje, biti glumac znaci nositi odgovornost. Glumac je kao kapetan broda koji u svojim rukama  drzi kormilo, poklekne li, napravi li najmanju grešku, brod ce potoniti i sve odvesti u propast. Glumac  takodje poseduje  ogromnu vlast, a  da toga  mozda i nije  uvek svestan. On je  cuvar  tudjih uzdaha, najintimnijih osecanja, najtananijih  niti  ljudskog bica, on ih oblikuje kao  vajar što svojim prstima  oblikuje komad gline, moze  od njih  napraviti šta god pozeli ali na umu uvek mora imati ljudsku dušu jer ona je sveto mesto,ona se ne sme povrediti. On je jedno veliko dete, voli igru, voli  da zabavlja, da se poigrava budeci svoju maštu i prozivljavajuci svoju slobodu, koju tako nesebicno deli sa drugima. Kao i svako dete voli da bude nagradjen, zna cak i  da se naljuti kada ta nagrada izostane, ne  voli mnogo da ga kude  a kada to cine  on se nakratko naduri  ali ga  to brzo prodje i nastavlja da sa radošcu cini ono  što najviše voli. Ono što o njemu tvrde to je da je veliki boem. Ta tvrdnja ne mora da se dokazuje jer ko od njega zna više stihova  ljubavnih pesama, poklica,oštrih,  ili pak,potresnih monologa, ko se najcešce  raspeva dok se u nekoj staroj, oronuloj  kafani sa, ne tako  velikim  renomeom, ali velikim srcem, okupe samo odobrani, kojima  umetnost ne  predstavlja samo  rec, vec i nacin zivota. Ko najviše uziva kad ugleda prazno dno flaše nekog domaceg vina, kad zacuje zvuk  praska staklene caše, cije se oci   zacakle kad  ugledaju lepu zenu  kojoj bi dali  sve, za koju bi  naucili sve stihove  sveta kad bi to ona od njih zatrazila. Kako je samo plemenito  biti glumac, on sebe daje do kraja, bez rezerve, kako je samo pozrtvovan, kako se bori, i kad  zaluta i kad je na pravom putu  ni  na pameti  mu nije da odustane, uvek ide dalje,dalje..

Ali za glumca nije sve oduvek bilo pesma. Pamti istorija njegov rat, sevanje  njegovog maca  skovanog od znanja i  reci, pamte stranice  knjiga boj u kome se sukobiše glumac i  dvorska budala, glumac i  poltron, glumac i šarlatan, glumac i surova vladavina zaludnog neprosvecenog coveka. Trebalo se izboriti za status umetnika, osloboditi  okova koji guše njegovu  maštu i steæi slavno ime, a  za to su  bili  potrebni  vekovi, mukotrpni jednolicni dani  koji ne obecavaju mnogo, gladovanja, progoni, poruge, a sve to zbog ljudi  koji su se plašili i  sopstvene senke, zbog onih koji su zatvarali oci ne mogavši da pogledaju šta se oko njih  dešava, zbog straha od suocavanja. Njegova  zvezda je  ipak zasijala, budila se polako, iako se odavno nazirala, nešto je dugo sprecavalo da se rodi. Ona obitava u glumcu, iz njega zablešti  i  u njemu se gasi,ona  ga pokrece na velika pregnuca, ona se sa njim raduje, ona ga  hrabri i uzdize. Dar sa kojim se glumac radja je ponikao sa bozanskog izvora, strast  koja u njemu plamti boginje su zapalile, on mu je dat  zarad  vrhunskog procišcenja, da drugoga  vodi kroz katarzicne tunele sve dok ne ugleda svetlost, sve dok ne ugleda samoga sebe.

A kako  magija pocinje? Kada iz polutame  izadje na svetlost koja  ne samo da  obasjava  vec i  prosvecuje, glumac se menja, jedan deo njegove licnosti utihne a drugi ozivljava. Tada zapocinje  zanosni ples u kome muzika  i igra, rec i pokret, smeh i suze, ljubav  i  gnev postaju kao ljubavnici koje zavodi  mladalacka zudnja.

I baš u tom zanosu nastupa on, kralj scene, sluga umetnosti. Nize reci, poput bisera tek izvadjenih iz školjki nekih  dubokih mora, on  ih samo pušta da  onako sjajne i  raskošne lepršaju  ispunjavajuci   citavu scenu, njegovo kraljevstvo. Ima  neceg  snaznog u tom  telu koje se grci, ispravlja,pada  i podize, i  sve tako kao u nekom zacaranom krugu iz koga nema izlaza, ili bar on ne zeli da ga pronadje. U njegovom srcu prava buktinja, kao ona što pokrece lavu  neugašenih vulkana, prava vatra gori na tom licu,na tim usnama. A onda nastane  tajac, mir, kao da  se otvaraju nebesa, kao  da se plovi vrtovima raja, on dostize ekstazu, telo drhti, ruke se sklapaju, nadiru osecanja, nadire smeh, liju se suze kao da je sve stvarno, kao  da  se dešava svakom od nas. Tog, gotovo magicnog trenutka, glumac se povlaci, pred njega se spušta teška plišana zavesa,kao da se završava citavo jedno poglavlje zivota, kao da je plod sazreo pa se nasladjuje njegovim  ukusom, ukusom pobede zivota nad smrti. Ljude, sa kojim je do malocas delio svoj megdan, ostavlja, prepuštajuci ih njihovoj svakodnevnici, zeleci samo jedno, da ga ne zaborave.

Dok stojim,gotovo hipnoticno posmatrajuci dva lika pozorišnog  sveta, ne mogu a da ne postavim sebi pitanje, ko je od njih pravo lice, i da li je sreca stvarnija od tuge, i kom liku više da verujem? Pomislim ja i na one tuzne glumce, to su oni kojima je sudbina da druge uveseljavaju, kao klovnovi, najtuznija stvorenja na svetu, a kojima je, gle apsurda, dato  da ''glume''  srecnike  sa širokim osmehom dok im duša duboko jeca.

Zamišljam  kako u dugim  hladnim nocima  besciljno tumaraju  hodnicima sopstvenog sveta, razumljivog samo njima i nikom više. Ali, ne  brinem se jer znam da je to  njihov usud, njihova  plemenita  misija  koju izvršavaju bez obzira na sve.

Na kraju, ostaje mi samo da se zahvalim ''glumcu'' što je ovaj svet ucinio bogatijim, ispunio ga  iskustvom od  neprocenjivog  znacaja za ceo ljudski  rod. Mogu  samo da mu  pozavidim, da  mu se  poklonim, i  svim srcem  i snagom svojih dlanova iskazem svoje najdublje poštovanje.

 

                            

 

Zapisi sa Careve Cuprije

 

 

 

Tamo  gde se prošlost spaja sa vecnošcu, gde se vreme zarobilo i ne tezi da prodje, otvara se put, nekima stran i nepristupacan, a nekima tako blizak i drag. Taj  put  se otkriva natpisom ''CAREVA CUPRIJA'' i tek što pomislite da ste usred nekog kinematografskog remek-dela u kome je opisano vreme koje su Turci  davno oznacili  svojim  postojanjem, ugledate red  najsavremenijih  automobila, tekovinu  moderne civilizacije, shvatite da je treci milenijum u toku, a  da omanja  cuprija samo  nalici onoj koja  je izgradjena za vreme turske vladavine. Ne mozete se  oteti utisku, vec tu, na prvom koraku, da se istorija pomalo poigrava sa vašim osecanjima, jer na trenutak mozete izgubiti jasnu predstavu ili granicu gde prestaje prošlost, a pocinje buducnost.  Kada predjete preko te cuprije put se nastavlja i vi, uzbudjeni, suoceni sa nepoznanicom razgledate prizore koji vas mame svojom misticnom tišinom i beskrajnom energijom. Vec na prvom koraku mozete, doduše, kroz guste zelene krošnje, da provirite u neki malo lepši i spokojniji svet. Ali, ne zaustavljate se tu, vec zelite da odete dalje ne bi li se priblizili  to cistoti i preciznoj snazi koja uspostavlja harmoniju vaših cula. Iznenada se zaustavljate, ne zato što se priblizava kraj vašeg puta, vec naprotiv, što tek treba da otpocne. Mozda pomalo zbunjeni, necete odmah znati kako da usmerite svoja osecanja i mozda ce vam sve delovati cudno i nepredvidivo, ali onog casa kada prodjete kroz kapije ovog zdanja, sav svoj predjašnji  zivot ostavicete za sobom. Sve ono što vam je do tada narušavalo sklad bica mocicete da zaboravite a zauzvrat, bice vam podarena moc koju su posedovali samo neki bogovi Stare Grcke, samo oni odabrani. Ako ste još uz to i hrabri, spremni da svoj zivot obogatite novim uzbudjenjima, onda vaša prica sa ''Careve cuprije'' moze da pocne! Evo i glavnih junaka ove price ,''njihovo velicanstvo'' konji! Kada se pomenu, prva asocijacija za neke ce biti doba kada je to bilo jedino prevozno sredstvo, uglavnom bogatih i ugladjenih. To su mahom bili ljudi ispred cijih imena je stajala odredjena titula karakteristicna za zemlju iz koje poticu. Tako su, izmedju ostalog, konji imali tu privilegiju da prate najvece zavodnike svoga vremena, vitezove u junackim podvizima, vladare u vaznim bitkama i dame sa elegantnim šeširima i glomaznim haljinama. Kada se ima u vidu iz kakve su sredine potekli i u kakvom vremenu je potencirano njihovo prisustvo, onda je sasvim opravdano njihova potreba za dominacijom, gracioznost sa kojom nastupaju i na kraju divljenje koje izazivaju svojom pojavom. Za sobom povlace i specificni romanticni duh i ideju vecne ljubavi, vernosti i krajnje odanosti. Potpuno bi bilo nezahvalno nipodaštavati romantiku kao prirodnu sredinu ovih bica, koja su sa njom srasla. Ni mesto sa kojeg pocinje ova prica nece manjkati rekvizitima koje je tradicija prenela i na današnje ljubitelje konja. Kraj ''Careve cuprije'' sve se uzurbano priprema , kako staze, tako i konji sa svojim spretnim jahacima, i sve to cini da se ovo mesto za koji trenutak pretvori u poprište najbrzih ali i najlepših konja. Konacno dolazi i trenutak kada se kapije otvaraju kako bi se ugostili prvi posetioci, koji se s manje ili više zara utapaju u taj sklad boja i mirisa, i ponekad, mozda  nesvesno, bivaju ukljucena sva njihova cula, jer se ovo mesto drugacije ne bi ni moglo doziveti. Kraj ''Careve cuprije'' okupljaju se licnosti koje se po mnogo cemu razlikuju, a da bi se najlakše docarale njihove individualnosti mogao bi se upotrebiti izraz ''svet u malom''. Kao u nekoj magicnoj kutiji, razdvojeni po polovima, veri, starosti, fizickim i duhovnim karakteristikama, oni se ipak u jednom momentu spajaju organizam koji diše, i to u istom ritmu kao da prati neku nevidljivu silu koja ga vodi. Ni sve oci ovoga sveta ne bi mogle videti šta se to jasno ili pak skriveno dogadja kada se ovaj organizam pokrene. Ali, ono što je vidljivo i na cijoj se otvorenosti najviše insistira jesu ljudi kojima je ovo i više od igre. Oni svesno iskazuju porocne strane svoje licnosti,ali to i jeste pravo umece,jer oni koji dobro poznaju konje znaju kako da uloze svoj novac, pa ti uglavnom i dobijaju. Jedino se na ovom mestu gorcina poraza dozivljava suviše licno,a ozbiljnost postojeceg poroka gotovo da je i neprimetna.Zatim,mogu se sresti dame koje su baš tog dana odlucile da okolini pokazu svoju najnoviju modnu kreaciju, koju su, razume se, same osmislile. Koliko god da vreme nemilosrdno gazi napred ipak postoje neki delovi ljudske svesti koji ostaju nepromenljivi i nedodirljivi za spoljašnje napade. To na najverodostojniji nacin personifikuju zene koje ne odustaju od davno im podarene prirode,pa tako svojim  briljantno iskreiranim šeširima plene,zahtevaju maksimalnu paznju,narocito onih kojima zele da se dopadnu. Takodje, neretko se mogu sresti mlade devojke koje je na ovo mesto uputila  njihova sopstvena intuicija jer im je negde duboko usadjena ona slatkoreciva prica o ''princu na belom konju'',pa su naivno poverovale i odmah pohrlile na mesto koje vrvi od konja,nadajuci se da ce pronaci i ono drugo kako bi njihova sreæa bila potpuna.Ali,ne treba ih obeshrabrivati,neka pokušaju,jer ko zna?Mogu se još sresti i oni malo stariji koji se bez ikakvih prepreka prepuštaju svakom minutu,jer su povuceni zivotnim iskustvom iskusili vreme,spoznali njegove slabosti I znaju koliko ono moze biti dragoceno I kako se teško vraca. A deca,pak,neogranicenih misli,sa zeljom da otkriju svaki santimetar novog prostora, jure poput konja,cija ih slika zadivljuje i zabavlja. Za njih je sve samo igra,ali ne treba ih sputavati vec zavideti na beskonacnoj snazi koja se ne gasi ni u trenutku kada se umore ili zacuju strogi glas svojih roditelja. Ovo mesto je Meka za one koji zele da dovrše zapocetu inspiraciju,ili da višak svoje kreativnosti oblikuju u idealnu formu.Ne treba se cuditi ako neko umetnicko delo nastane baš u trenutku kada prelepi vranac prodje kroz cilj,pracen burnim aplauzom,a njegov vlasnik pozdravljen ovacijama. Vrlo cesto se zbog toga moze sresti neka prilicno citana knjizevnica koja se pretvarajuci da je došla kako bi izvela svog ljubimca u šetnju,ustavri uzdize u iluminativnom zanosu i sa neverovatnim darom  upija sve što njena percepcija moze da prihvati,a što se moze preneti i  na papir,kako ne bi prekinula kontinuitet svojih pisanih izdanja. Take se krug,manje više poznatih ljudi okupljenih oko ‘’Careve cuprije’’  polako zatvara. Oni koji su se istakli treba da nastoji da taj privilegovani polozaj I zadrze, dok oni  koji to nisu ucinii  treba strpljivo da pricekaju na neku narednu priliku. U smiraj dana, kada i poslednja trka dobije svog pobednika, kada se podele trofeji,iznesu pohvale i izreknu cestitke, lagano,ali sa cvrstom odlucnošcu I vidnim ispunjenjem,glavno mesto današnjih zbivanja pocinje da se napušta. Ali, samo do sledece nedelje kada æe se sve po nekom,vec ustaljenom,obicaju,ili u donekle izmenjenom sastavu, ponoviti. Ni tada,sasvim sigurno nece izostati nove, mozda privlacnije price koje ce docarati ovo mesto u cijem ce središtu ,bez sumnje,ponovo biti princevi sa ‘’Careve cuprije’’. Oko  sebe ce mozda okupiti nove poklonike,dok ce one stare svojim ponosnim kasom ili dinamicnim galopom  otpozdravljali,zahvaljujuci im se  za svaki minut  poklonjen njihovoj  nezaboravnoj predstavi.Do tada,ove velicanstvene zivotinje ce vredno raditi i spremati se za nove izazove,nove pobede i poraze,uzbudjenja bez kojih se ova konjicka prica ne bi ni mogla zamisliti. Sada  je sve prepušteno vremenu koje ce dati svoju konacnu rec.